Ovih dana je ponovo oživjela rasprava u medijima kako je stanje na Univerzitetu u Banjoj Luci loše, s posebnim naglaskom na zloupotrebu službenog položaja nastavnika (ili kako mi to na našem jeziku fino kažemo da nas niko ne razumije: korupciju) i poseban oblik takve zloupotrebe: nepotizam. Ovi problemi, vjerujem, postoje i treba ukazivati na njih i kažnjavati one koji zloupotrebljavaju svoje radno mjesto, tj. koriste ga za ostvarivanje ličnih interesa, a ne interesa organizacije za koju rade.

U pomenutoj raspravi o Univerzitetu mi se, međutim, čini da važnost ili značaj problema nisu uzeti u obzir kada se ona pokretala. Naime, moja mjerila i polazišta, bilo iz ugla studenta, ili iz ugla nastavnika, bili bi nešto drugačija. Vidim da ima nedostataka na Univerzitetu, vidim da ima zloupotrebe položaja, ali hajde da ih poredam po važnosti i svrsishodnosti rješavanja.

Prije svega, naš univerzitet nije loš, dosta tog dobrog se dešava na njemu. Znam to iz prve ruke. Iz godine u godinu, svaki dan se sastajem sa velikim brojem izuzetnih mladih ljudi koji tome svjedoče. Kad uporedim Univerzitet iz 1995, kada sam počeo raditi na njemu, i ovaj današnji, vidi se ogroman napredak. Danas, na šesnaest fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci, preko hiljadu nastavnika i saradnika izvodi nastavu za oko 17.000 studenata. Univerzitet raspolaže sa oko 26.000 m2 korisnog nastavnog prostora i izuzetno lijepim i prostranim prostorom novog kampusa na mjestu nekadašnje kasarne Vrbas. Na Univerzitetu je napravljen značajan napredak na integraciji, kao i na “bolonjskom” putu i licencirana su sva 52 studijska programa.

No, iako administrativno integrisan, Univerzitet je još uvijek podijeljen na, uslovno rečeno, dva kampusa i nekoliko fakulteta van tih kampusa. Pored toga, brojne akademske i druge usluge za studente podijeljene su po fakultetima. Na primjer, dva studenta Univerziteta koji pohađaju dva različita fakulteta ne mogu na istom mjestu upisati semestar, podnijeti zahtjev za stipendiju, pronaći knjigu koja im treba, istražiti oblast koja ih zanima, koristiti računar, prikačiti se na Internet, ili otići na bazen. Čak i kad žele nesto pojesti ili popiti kafu zajedno, nije im uvijek jednostavno, zbog prostornih i drugih prepreka. Pored toga, studenti i profesori se ponekad seljakaju s jednog kraja grada na drugi, jer nemaju uvijek prostora u okviru jedne cjeline, a nema ni univerzitetskog autobusa koji bi olakšao takvo kretanje i smanjio kašnjenja. Isto tako, računarski centar se nalazi na manjem kampusu i ima 20 računara, što je zaista malo na 18.000 nastavnika i studenata. Naravno, Univerzitet ima još dvadesetak sala po fakultetima i i sporadičnih veza s internetom, ali sve je to jednako nedovoljno i odvojeno. Fizička i uslužna rascjepkanost i razjedinjenost još uvijek preovladavaju i, uz značajan nedostatak nastavnog prostora i uslova, otežavaju svakodnevni rad i život studenata i nastavnog osoblja.

Suštinski gledano, dosta stvari bi mogle i trebalo da budu drugačije i bolje. Neke stvari se moraju poboljšati, i to ne samo zato da bismo ispunjavali neke evropske uslove reforme ili uslove akreditacije, nego zato da studij za svakog studenta bude dovoljno bogato i svrsishodno iskustvo koje će mu koristiti kad se uključi u tržište rada.

Za tako nešto, čini se, neophodna je ne samo administrativna, nego suštinska promjena načina rada i korištenja dobara i sredstava Univerziteta.

Prije svega, krenuo bih od lakših stvari, odnosno prostornih i uslužnih resursa, a onda bih rješavao složenija pitanja akademskog rada i kvaliteta, za koja je potrebno mnogo više vremena, truda i volje svih članova akademske zajednice. Dakle, krenuo bih od boljeg iskorištenja i povezivanja, odnosno racionalizacije i integracije postojećih resursa, do stvaranja novih.

Iako međusobno povezani, resursi Univerziteta mogu se uslovno podijeliti na akademske, administrativne, uslužne, zabavno-rekreativne, kulturne i informativne (mediji).

Prioritetni resurs koji bi ne samo bio ključni činilac povezivanja, nego bi pomogao i omogućio suštinsko ujedinjavanje svih dijelova i brojnih drugih resursa Univerziteta, jeste cjelovita i sveobuhvatna računarska mreža. Ona, između ostalog, podrazumijeva uvezanu i sjedinjenu administraciju, računovodstvo, akademske usluge, studentsku službu, elektronske usluge, studij na daljinu, elektronsku biblioteku, medije, bežični internet i mreža svuda i za sve na Univerzitetu, i slično. Internet za sve i na svakom mjestu je naprosto nužnost i bez njega ne možemo savremeni studij smatrati svrsishodnim niti Univerzitet uspješnim.

Za studente Univerziteta je ključno da imaju jednu studentsku službu u kojoj mogu rješavati sva pitanja iz toka studija i čije usluge mogu koristiti elektronski, tj. računarom, i to sve od upisa, preko prijave i odjave izbornih predmeta, ispita, provjere i ispisa svog statusa, položenih ispita, itd.

Za Univerzitet je neophodno i da, zbog uštede i optimalnog iskorištenja prostora, ima jedinstven raspored časova. S takvim rasporedom časova i korištenja prostora bi se, uz neke novoizgrađene cjeline, dramatično poboljšalo korištenje prostora i studenti i nastavno osoblje bi imali neuporedivo bolji raspored. Da bi se ovaj raspored napravio i sprovodio, neophodna je integracija i centralizacija postojećeg i izgradnja novog prostora na kampusu.

Iako pojedini fakulteti, mada ne svi, imaju svoje biblioteke, Univerzitet faktički nema upotrebljivu biblioteku gdje se svi članovi akademske zajednice mogu baviti naučno-istraživačkim radom, besplatno podizati knjige i naučne časopise i pretraživati relevantne baze podataka. Biblioteka mora imati pretplatu na najvažnije časopise, odnosno baze podataka iz svih oblasti licenciranih studijskih programa. Studenti moraju imati pristupa časopisima i bazama. Bez takvog pristupa, savremeni univerzitet nema puno smisla. Zgrada biblioteke bi trebalo da dominira jednom od cjelina kampusa.

Pored toga, naš univerzitet bi svakako trebalo da ima i medijsko-izdavački centar. Ovako veliki univerzitet, sa oko dvadeset hiljada ljudi koji koriste njegove usluge, ima ogromnu potrebu za centralizovanom izdavačkom djelatnošću, štamparijom i drugim komunikacijskim tehnologijama i uslugama, poput štampanja i kopiranja za akademske potrebe. Medijsko-izdavački centar bi bio multimedijalno središte gdje bi se oblikovao i centralni informativni web-portal Univerziteta, oblikovao, štampao i izdavao informativno-uslužni časopis, bilteni, rasporedi, mape, programi, katalozi, udžbenici, naučni časopisi i druge publikacije, poput informativno-promotivnih materijala za buduće studente i građane. Pored web-portala, ovdje bi se oblikovale i izdavale i akademske novosti i studentske publikacije. Konačno, centar bi bio i mjesto akademskog radija, televizije i studija za oblikovanje multimedijalnih sadržaja za televiziju i Internet.

Još bih jednu cjelinu na kampusu učinio, uslovno rečeno, centralnom. To bi bio uslužni akademski centar u koji bih smjestio restorane, kafeterije, knjižare i prodavnice opreme i računara (sve po povlaštenim cijenama), kao i multimedijalna pozorišta i dvorane za kulturni i zabavni život svih članova akademske zajednice. U ovaj centar bih smjestio i neke svakidašnje, ali ponekad tako važne stvari za sve nas: fotokopir-mašine i fotokopirnice, trafike, restorane brze hrane, frizerske salone i sl. U istoj ili susjednoj zgradi bih studentima i osoblju ponudio i medicinske usluge, odnosno polikliniku, kao i akademska i psihološka savjetovališta. Pored biblioteke, uslužni akademski centar bi bio i mjesto susretanja i druženja, zanimljivih akademskih i umjetničkih susreta i stvaranja neraskidivih veza.

I postojeći sportski resursi bi se povezali u jedinstveni sportski centar Univerziteta. On bi sadržavao postojeća i nova igrališta, bazene i sale, a nudio bi svim članovima akademske zajednice besplatnu i ugodnu rekreaciju. On nije neophodan samo za studente fizičke kulture, nego za sve studente i osoblje Univerziteta.

Sve zgrade u kampusu bih i fizički povezao najkraćim i lijepim stazama, što je vrlo lako, kad Univerzitet već posjeduje tako lijep, veliki i ugodan prostor. Ono što najviše krasi univerzitetski kampus i stvara tako prijatan utisak i boravak na njemu jesu zelene površine i parkovi. Njih bih sačuvao i proširio, odnosno uklopio u novi ambijent. Ako niste znali, kampus je trenutno utočište i za neke rijetke ptice, poput sova ušara i ćukova.

Naravno, bilo bi tu još servisnih i drugih cjelina koje su neophodne da sve radi i održava kako treba, uključivši i studentske domove i akademski smještaj. Sam kampus bih povezao akademskim autobusom, tzv. šatlom, koji bi periodično i besplatno prevozio sve članove akademske zajednice u grad i na kampus.

Kao i na drugim univerzitetima, upisom ili zaposlenjem na univerzitetu, članovi akademske zajednice i osoblje bi trebalo da mogu da besplatno koriste uobičajene akademske usluge i kulturno-informativne i rekreativne sadržaje, poput bibliotečkih usluga, bežičnog interneta, pristupa bazama podataka, usluga studentske službe, korištenja sportskog centra, itd. Naravno, i cijene hrane, odjeće, pribora, softvera, knjiga i opreme bi bile povlaštene, kakva je uobičajena praksa i u svijetu.

Pitanje koje svako sad postavlja je – gdje u ovoj besparici naći pare za sve to. Koliko god odgovor bio čudan ili nevjerovatan, novac za većinu nabrojanih stvari već postoji na Univerzitetu. Naime, pregrupisavanjem i optimalnim iskorištenjem, odnosno prodajom velikih nekretnina u gradu i izgradnjom novih na kampusu, može se riješiti najveći dio troškova. Racionalizacijom rada, boljim rasporedom i korištenjem budžeta, kao i obezbjeđenjem dodatnih izvora bi se pokrili ostali eventualni troškovi. Najvažnija stvar, međutim, jeste da bi ovakav kampus bio ne samo samoodrživ, nego bi donosio i dobit. Takva su makar iskustva na drugim univerzitetima sa sličnom strukturom. Naime, pružanje svakodnevnih i raznovrsnih usluga za dvadesetak hiljada ljudi donosi značajan prihod, čak i kad su cijene malo niže od onih u gradu.

Pored neuporedivo bolje usluge i akademskog iskustva za sve na kampusu, brojne su druge pozitivne posljedice ovakvog univerziteta. Prije svega, on bi otvorio na stotine novih radnih mjesta, kako za nove radnike, tako i za studente. Na primjer, na uporedivim univerzitetima u svijetu radi nekoliko hiljada studenata, 10-20 sati sedmično, na uslugama, u administraciji i svuda drugdje. To bi bila dragocjena pomoć i radno iskustvo za mlade akademce, posebno one iz unutrašnjosti, jer bi i oni svoj studij mogli dijelom ili u potpunosti sami finansirati. Naravno, još jedna ključna posljedica je što se kod studenata i osoblja stvara osjećaj pripadnosti i učestvovanja u radu i životu jedne cjeline i akademske zajednice koja se zove Univerzitet.

Koliko god to čudno zvučalo, ovaj dio integracije usluga i ujedinjenja Univerziteta je lakši i brži dio posla. Ali taj dio posla je neophodan za akademsku integraciju i drugačiji odnos prema radu i studiju. Teži, odnosno dugotrajniji i mukotrpniji dio posla su suštinske akademske promjene u smislu izgradnje novih akademskih vrijednosti i kvaliteta nastavno-naučnog procesa na Univerzitetu. U ovoj oblasti je, takođe, nešto urađeno, ali mnogo toga još nedostaje.

Prije svega, Univerzitet mora osnažiti i graditi akademske vrijednosti u odnosu prema znanju, učesnicima u procesu sticanja znanja i naučno-istraživačkom radu. Tu se mora promijeniti odnos nastavnika i studenta u partnerski odnos saradnika i kolega u zajedničkom poslu, razvijanju i izgradnji znanja, kakav je, opet, trend na većini drugih univerziteta u svijetu.

Katedarsko predavanje i udžbenički mentalitet moraju biti stvar prošlosti. Akademski dijalog mora postati ravnopravan nastavni metod i treba se voditi u svim forumima, od časa, preko vijeća, do senata. On je moguć onda kada su ciljevi učesnika zajednički i kada postoje fizičke mogućnosti za dijalog i međusobno uvažavanje i poštovanje. Najprostije rečeno, nastavne grupe, prije svega, moraju biti manje, odnosno u skladu sa Uredbom o uslovima za rad na visokoškolskim ustanovama, kao i drugim zakonskim aktima, kao i dokumentima iz bolonjskog procesa.

Ključna promjena koja treba da se desi i za koju treba najviše vremena i strpljenja je suštinski drugačiji odnos nastavnika, odnosno profesora i saradnika prema studentu. Uspješan student mora da bude osnovni cilj i motivacija nastavnika. Pored toga, ocjenjivanje i vrednovanje studentskog i nastavnog rada mora biti kontinuirano, uravnoteženo, pravedno i objektivno, a iskustva u svijetu su takođe pokazala da se tako nešto može postići uglavnom pismeno i anonimno.

Posebno važnu pažnju treba dati naučno-istraživačkom radu. Univerzitet bez naučno-istraživačkog rada suštinski ne postoji. Naveo sam neke uslove koji su za to neophodni, poput biblioteke, pristupa časopisima i bazama podataka. Drugi važan segment je postdiplomski studij, odnosno studij drugog i trećeg ciklusa. Preko 50% svog naučno-istraživačkog rada se na vodećim svjetskim univerzitetima obavlja upravo na postdiplomskom studiju – rade ga studenti postdiplomci i nastavnici. Dakle, ideja da se naučno-istraživački rad dešava isključivo izvan nastavnog procesa je nešto što takođe pripada prošlosti. Časovi, vježbe i samostalni rad na postdiplomskom studiju na zapadu proizvode radove u vodećim naučnim časopisima, nova naučna otkrića i nove nobelovce.

Konačno, univerzitet mora biti i utočište za manjinske stavove, nepopularne ideje, „čudne” ljude i neobične talente. Isto tako, osobama s posebnim potrebama i posebno nadarenim ljudima se moraju pružiti bolji uslovi za rad i napredovanje. A ponekad za takve stvari treba samo malo razumijevanja i dobre volje.

Da bi se akademske promjene počele dešavati, moraju se pisati i akta i dokumenta koja će takve procese omogućiti i prema kojima će se pojedini akademski činovi i sprovoditi. Treba otvoriti i javnu raspravu na akademskoj mreži o najvažnijim ciljevima i zadacima, kao i načinima njihovog ostvarivanja i sprovođenja. Dobra akta i pravilnici mogu, usput budi rečeno, doprinijeti i nestanku loših manira i zloupotrebe položaja s početka ove priče. Još više tome može, međutim, doprinijeti duh akademske zajednice i akademskih vrijednosti koje bi jedan ovako ujedinjen univerzitet mogao da iznjedri.

Naravno, Banjalučki univerzitet za XXI vijek mogu stvarati ljudi s vizijom. Ljudi koji imaju ideje o tome šta žele da oblikuju i polet i snagu da svoje ideje sprovedu u djelo. Iako ima izuzetaka, sumnjam da ljudi na kraju svoje akademske karijere imaju takve osobine. Čak ni ova priča nema neku viziju, ona je naprosto utemeljena na iskustvu i logičkom zaključivanju. Da bi na čelo Univerziteta došli ljudi s vizijom, morao bi se mijenjati zakon. Dakle, ili bi trebalo omogućiti da asistenti i docenti mogu da budu rektori, što je moguće, na primjer na zapadu, ili bi trebalo omogućiti, kao što je to ponekad slučaj na američkim univerzitetima, da ljudi koji to zaslužuju i u tridesetim mogu postati redovni profesori. Naravno, na mnogim svjetskim univerzitetima ne morate biti ni profesor da biste bili rektor ili predsjednik univerziteta. Jer, ako predsjednici države ili ministri prosvjete ne moraju imati akademske kvalifikacije, zašto bi kriteriji za univerzitete bili toliko stroži. Biti rektor nije titula, nego posao, makar je u svijetu tako.

Ali, naš budući rektor će biti redovni profesor koji će, nadajmo se, možda imati viziju. Vjerujmo i da će oko sebe okupiti grupu mladih asistenata i docenata koji će imati puno energije i entuzijazma da mu pomognu da se takva vizija ostvari. Nadam se da će i ovaj tekst biti moj mali doprinos tome. A mi, stariji profesori, treba da se bavimo pisanjem knjiga i savjetovanjem mladih. Jer samo oni mogu da mijenjaju svijet.

A. 

Banjalučki univerzitet za XXI vijek