Neki dan stojim u redu da platim telefonski račun u jednoj banci: dva reda, oba gotovo duža od prostora u kome se nalazimo. Pod prljav, a u sali prohladno, ali zagušljivo. Ulazi i čovjek s jednom nogom da plati svoj račun. Daje neki papir i novac dotad nijemoj službenici.

“Imate sitno marku i osamdeset?”, po prvi put čuh njen glas.

Čovjek nasloni obije štake na pult, nasloni se desnom rukom na pult, pa provjeri lijevi džep. Štake malo kliznuše i on ih popravi, te se onda nasloni lijevom rukom na pult, da provjeri desni džep. Štake ponovo kliznuše i gotovo padoše na pod. On se nekako sagnu i uhvati štake prije nego što padoše.

“Imam samo pedeset feninga,” ponosno će čovjek, uspravljajući se.

Žena odmahnu glavom i vrati mu kusur i potvrdu.

Čovjek s jednom nogom ode, a mladić ispred mene stavi svoj papir i novac na pult.

***

Ovo me prisjetilo na, dotad meni najnevjerovatniji, primjer traženja sitnog novca kad me jedna kasirka, nakon što sam joj dao kovanicu od pet maraka, upitala da nemam sitno tri marke i sedamdeset, koliki je i bio račun.

Naime, glavni posao kasirke je da vrši naplatu robe koju kupujemo. Normalno je da kupac treba da očekuje da kasirka ima i osnovno sredstvo za svoj rad: sitan novac. Ako je prodavnici stalo do dobrih odnosa s javnošću, jedna od osnovnih uputa svom osoblju bi bila da uvijek moraju imati sitan novac, odnosno da nikad ne smiju tražiti sitan novac od kupca. Naravno, to ne znači da nema izuzetaka, ili da su blagajnici koji od nas traže sitno loši ljudi, nego da svoj posao ne rade profesionalno.

Međutim, nekako mi je ovaj slučaj iz banke bio još šokantniji. I to ne samo zbog toga što sam dotad mislio da u banke idemo da bismo rasitnili novac, a ne da od nas traže sitno. Ova blagajnica nije bila samo neprofesionalna. Činilo mi se i da je bila krajnje nepristojna prema tom čovjeku. Jer ne biti uviđajan u takvim situacijama je naprosto nepristojno. Pored toga, u tom trenutku mi se učinila i okrutnom jer nije pokazala ni trun ljudskosti prema drugom ljudskom biću. I to je možda bio njen najveći moralni nedostatak.

Čak i ako ne možemo saosjećati s nepoznatim ljudima, obična pristojnost pomaže da im učinimo život makar malo ljepšim.

A.

Imate sitno marku i osamdeset?