Internet je čudna biljka, često na njemu naletite i na stvari koje baš i ne tražite. Tako i ja prije neki dan naletjeh na tekst o sebi pod čudnim naslovom “Dva kabineta Aleksandra Bogdanića”. Prvo pomislih da je to priča o nekom imenjaku, jer kome bi moj dosadni život bio zanimljiv. No, vidim, stavili i moju sliku, to mora da je onda o meni. I baš je i mene zanimalo da vidim šta to ima zanimljivog u mom životu. I imao sam šta i da vidim.

U najkraćim crtama, nije, na žalost, bilo ničeg zanimljivog, bila je to još jedna dosadna priča, ali za razliku od mog života, koji je, kakav-takav, istinit i autentičan, ta priča bila je bajka, puna nestvarnih likova i izmišljotina. Naravno, u toj bajci ja nisam bio princ na bijelom konju, nego negativac, jedan “nekorektni” lik, jedino je moja sestra profitirala, jer joj je u priči dodijeljen i doktorat. A autor priče bi, valjda, trebao ispasti princ na bijelom konju, jer novinari su ti koji, ukazujući na nepravilnosti društva u kom živimo, pomažu običnim ljudima. No, da su ovu priču objavile neke ozbiljne novine u nekoj ozbiljnoj zemlji (što je samo po sebi neozbiljna hipoteza), ja bih vjerovatno sudski zaradio dobre pare za klevetu. No, pošto to nije slučaj, priča uopšte ne bi bila vrijedna pažnje da nema jednu neodoljivost: ona je toliko pikantan primjer lošeg novinarstva da bi naprosto bilo bogohulno ne iskoristiti je u pedagoške svrhe. Mnogim studentima će, nadam se, ova moja priča biti, ako ne zanimljivija, a ono poučnija.

No, da krenemo ispočetka. Uvijek studentima kažem da se vijest i svaki drugi napis mora graditi na provjerenim i provjerljivim podacima. Drugim riječima, prikupim tačne i vjerodostojne podatke, provjerim ih iz više izvora i, koristeći ih, pišem tekst. Ako nemam dovoljno podataka ili su oni nepotpuni i neprovjereni, onda nemam od čega da napišem vijest ili članak i ne pišem ga. U tekstu o meni, gotovo su jedino moje ime i prezime tačni. Sve ostalo je, manje-više, netačno ili potpuno irelevantno za tekst, što ću ovdje pokušati i pokazati.

Prije svega, ova priča nema osnovnu tezu koja bi se dalje objasnila i obrazložila činjenicama. Naime, osnovno polazište ove “vijesti” je da “dok na banjalučkom Zavodu za zapošljavanje u redu čeka hiljade nezaposlenih, među kojima mnoštvo visokoobrazovanih, čak i nekoliko magistara, povlašteni pojedinci zarađuju nekoliko plata”. A jedan od tih pojedinaca, autor tvrdi, navodno sam ja. U nedostatku činjenica, neki naši novinari se, na žalost, često koriste propagandnom tehnikom non sequitur, a ovo je školski primjer takvog nečeg. Prvo, ako prof. Bogdanić i radi na dva fakulteta, to nije razlog što hiljade mladih čeka posao na banjalučkom birou, jer niti jedan od njih nije doktor nauka iz komunikologije i nema zakonske kvalifikacije za takav posao. Drugim riječima, nisam nikom uzeo posao, jer takva osoba na banjalučkom birou ne postoji. Da je novinar provjerio taj podatak u birou, ne bi mogao napisati takvu tvrdnju. Isto tako, novinar tvrdi “prethodno su na banjalučkom Univerzitetu bez angažmana ostali mnogi ugledni profesori iz Srbije”. Međutim, niti jedan ugledni profesor iz Srbije nije nikad predavao komunikologiju na banjolučkom univerzitetu, pa nije mogao ni ostati bez angažmana. Dakle, da je provjerio i taj podatak, ne bi mogao ni tako nešto netačno tvrditi. Nudeći neodgovarajuće i netačne razloge i podatke, novinar se bavi čistom propagandom tipa non sequitur. U tom smislu, tekst nema glavne teme, budući da je veza između nezaposlenosti hiljada mladih i ukidanja angažmana uglednim profesorima iz Srbije zbog mog rada na univerzitetu netačna i neutemeljena.

Mnogo toga još je netačno u njegovoj “vijesti”. Na primjer, tvrdnja da “studenti novinarstva svjedoče da po potpise profesora Bogdanića često odlaze na Komunikološki koledž” je smiješno netačna. Da je novinar provjerio da se u radni prostor Komunikološkog koledža ne može ući ako nemate elektronski ključ, a što imaju samo zaposleni i studenti Koledža, uvjerio bi se da je tvrdnja koju je iznio netačna. Dakle, niti jedan student nekog drugog fakulteta ne može doći po potpis na Komunikološki jer naprosto ne može ući u prostor u kome se nalaze nastavnički kabineti. A ako su neki studenti i dolazili do Komunikološkog, to sigurno nije bilo na zahtjev niti po uputi profesora Bogdanića, i još manje su tamo mogli dobiti potpis.

Sljedeća netačna tvrdnja u pomenutom tekstu je i da je “na Odsjeku žurnalistika na državnom fakultetu Bogdanić kao asistenta zaposlio diplomca sa svog privatnog fakulteta”. Naime, da je novinar bilo šta provjeravao, saznao bi da je jedini asistent koji trenutno radi na Odsjeku na žurnalistiku, a koji je završio Komunikološki fakultet, nakon studija završio postdiplomski studij na Univerzitetu u Beogradu, te da je konkurisao za asistenta i počeo raditi na Odsjeku za žurnalistiku Fakulteta političkih nauka prije nego što je profesor Bogdanić uopšte počeo raditi kao matični nastavnik na tom fakultetu. Dakle, Bogdanić nije radio na tom odsjeku niti je bio član komisije za izbor tog asistenta kada je asistent tamo počeo da radi. Iz pouzdanih izvora znam da nije tako nešto ni znao i da se prijatno iznenadio kada je čuo da je jedan njegov diplomac bio izabran za asistenta na Fakultetu političkih nauka na banjalučkom univerzitetu. Naravno, uvijek će se i radovati uspjehu svojih studenata.

Naredna netačna tvrdnja je da je profesorova sestra “studij upisala u četrdesetoj godini, završila ga, a potom i doktorirala”. Moja sestra jeste studij upisala nešto kasnije, jer je rano ostala bez oca, pa je prvo počela raditi. Dakle, studij nije upisala u 18, nego početkom devedesetih, u svojoj 21. godini. Međutim, zbog porodičnih obaveza, sportskih angažmana i rata, studij je nastavila tek nakon rata, ali u tridesetoj, i završila ga neke četiri godine kasnije. I, suprotno novinarovoj tvrdnji, još nije doktorirala. Nadam se, iskreno, da hoće. Doduše pod drugim imenom od onog koji novinar navodi, jer, pored toga što je promašio nekih deset godina i usput joj dodijelio i doktorat, nije provjerio niti tačno naveo ni ime i prezime moje sestre. Ruganje mojoj sestri koju novinar ironično naziva “talentiranom” je primjer i omiljenog propagandnog oružja naših političara i, na žalost, pojedinih novinara. Obično se naziva ad hominem. Napadni na ličnost, diskredituj je, makar to bilo sa lažima. Jer ako profesor i jeste “kompetentan”, da bi ga diskreditovao, nalijepi njegovu sestru. A da je malo provjerio, vidio bi da moja sestra nije u potpunosti netalentovana. Otkrio bi da je (svojevremeno jedini) licencirani ženski sudija karatea i trener, te da ima crni pojas, treći dan. Isto tako bi otkrio da je uspješno završila magistarski studij i da je njena knjiga Traktat o političkoj viziji relativno traženo štivo. U tekstu ima još nekih netačnosti, ali nisu toliko važne za našu priču. Ono što jeste važno je da nema niti jednog tačnog podatka koji bi potkrijepio osnovnu tvrdnju priče. A novinar je mogao to vrlo lako utvrditi da me potražio makar u jednom od moja dva kabineta.

Kad su u pitanju druge osobine novinarskog teksta, ovaj napis pada gotovo na svim testovima. Uzmimo, na primjer, jednu od najvažnijih osobina novinarskog diskursa: blagovremenost. Ovaj tekst je uopšte nema. Da je novinar malo provjerio osnovne podatke o meni, otkrio bi da sam na univerzitetu počeo raditi još davne 1994. godine, da sam došao da pomognem u osnivanju Filozofskog fakulteta i odsjeka za engleski jezik. Otkrio bi i da sam nekoliko godina nakon rata ne samo radio pro bono, nego da sam prikupio i poklonio veći broj knjiga za odsjek i mnogo šta drugo. Takođe bi otkrio da je Komunikološki fakultet osnovan 2000. godine i da još od tad radim na Univerzitetu i Komunikološkom fakultetu (uz jedan kraći prekid). Dakle, ova vijest je bila aktuelna prije nekih deset godina, a ne sad. No ni tad nije bila neka vijest, budući da su to svi znali i da nije kršen zakon.

Već sam ranije pokazao kako je tekst, zbog netačnih tvrdnji i podataka, nevjerodostojan, netačan, nepotpun i pristrasan. Dobro novinarstvo krase upravo suprotni epiteti: blagovremenost, vjerodostojnost, tačnost, potpunost i objektivnost. Naravno, pošto taj napis nema osnovne tvrdnje, ono uopšte nema ni vjesnovrijednosti, tj. pojavu koje nema profesionalni novinar nikad ne bi odabrao za vijest. Jezik u ovom tekstu je posebno zanimljiv, jer je baš okakav kakav novinarski izraz ne treba da bude. Umjesto opisnog jezika koriste se metafore, ironija i propagandne tehnike. Usput je i nejasan, neprecizan i netačan.

Ružno je, takođe, pisati o privatnom na osuđujući i diskriminatoran način i stvarati sukob privatnog i državnog tamo gdje ga nema. Ako bih parafrazirao Kočića, rekao bih da nisam ni carski ni spahijski profesor, nego narodni.

Konačno, budući da je moju fotografiju uzeo bez pitanja sa jednog od četiri mjesta na kojima se legalno i s dozvolom nalazi na internetu, autor i portal se bave i plagijatom i krše zakon.

Nadam se da sam uspio obrazložiti zašto je ovaj napis samo loša imitacija, odnosno falsifikat novinarstva. To je tipičan propagandni pamflet, vjerovatno naručen. Na žalost, u njemu se autor ne ruga samo meni, nego i svim pravilima novinarstva i blogovanja. U njemu je, s druge strane, zadovoljio gotovo sve kriterije klevete.

A zašto je tekst i bajka? Mislim da je bajka zato što bih bio sretan da živim u zemlji u kojoj je moralna dilema o tome što radim na Univerzitetu i sarađujem na drugom fakultetu jedan od ključnih društvenih problema zbog kojih zaslužujem stub srama. Bajka je priča da živimo u zemlji u kojoj nema na hiljade mnogo važnijih i većih moralnih, društvenih i ostalih događaja, tema i problema. No, autor te bajke je mlad čovjek i, kako čujem, još uvijek student novinarstva, koji, kao i svojevremeno moja sestra, vjerovatno mora da radi dok studira i pretpostavljam da mu nije lako. Zato on i snosi manju odgovornost od urednika portala koji je, u svojoj branši, čini se, lošiji medij od jagodinskog muzeja voštanih figura. A svi smo nedavno vidjeli kako te figure izgledaju :). Naravno, još veću odgovornost snose inspiratori ovakvog teksta, ali oni pripadaju jednoj drugoj priči.

A. 

Falsifikovanje novinarstva: Bajka o dva kabineta Aleksandra Bogdanića