U jučerašnjem intervjuu Branimir Štulić se žalio na nepraktičnost latinice kod prevođenja Mahabharate na naš jezik.  Koliko sam razumio, problem koji Džoni navodi je da se kod transliteracije imena na latinicu ne mogu napisati imena koja se, na primjer, izgovaraju “lj” ili “nj” pošto se kod nas, na latinici, čitaju kao “lj” ili “nj”.  Čini se, Vuk Karadžić je, uvođenjem slova “j” i Džoniju napravio problema…. Ili možda i nije. Postoji elegantno rješenje da se ovaj problem (dobrim dijelom) prebrodi. Naime, “j” u našem jeziku može se posmatrati alofonom foneme “i” koja se kao kao “j” izgovara na početku riječi ispred samoglasnika, a u svim drugim okruženjima uglavnom  kao “i”.  Dakle, Džoni bi mogao riješiti problem tako što u grupama “lj” i “nj” piše “li” i “ni” kad želi da se te riječi tako i izgovaraju.

(I inače, malo fleksibillnosti u pisanju u našem jeziku bi olakšalo život običnim ljudima. Naime, sa nekoliko  „dopuštenja“ u pismu običnom čovjeku bismo možda više pomogli nego svi dosadašnji jezičko-politički odbori zajedno: 1) davanjem mogućnosti, utemeljene na govoru većine, da se j i h mogu ali ne moraju koristiti u pisanju riječi koje nisu lična imena, nazivi, odnosno stranog porijekla; te, 2) pored postojećeg fonološkog, prihvatanjem i morfofonološkog principa u pisanju (tj. prihvatanjem principa da se glasovne promjene po zvučnosti i mjestu tvorbe mogu, ali ne moraju označavati u pisanju), budući da ionako niko ne piše onako kao što govori. Drugim riječima, Mrkaljev/Vukov moto bi trebalo prihvatiti metaforično (piši narodnim jezikom), a ne uvijek doslovno (piši kao što nešto izgovaraš), a jedna takva promjena „opismenila“ bi većinu stanovništva, i to bez raskida s književnim nasljeđem. Još neka pojednostavljenja i više slobode u izrazu utemeljene na jeziku većine izvornih govornika bi radikalno olakšali pisani izraz. Ali, teško da bi se tako nešto ovdje moglo desiti.)

A. 

Džonijevo lj, nj i dž